If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Nekidan sam gledala BBC dokumentarac "Last Chance To See".
U njemu Stephen Fry i jos jedan mlatimudan djipaju po svijetu i traze zivotinje koje su na rubu ekstinkcije.
Tako su osli u Afriku u potragu za nosorogom. I dok su oni natjeravali rogatu bestiju po africkoj ledini, meni je samo jedna misao bila u glavi: "Matere ti, kako ih nije stra'....mora da ih s te ledine vreba bar tisucu i jedna zmija. Zmije su svuda, svuda oko nas."

Kad sam te noci osla lec, sanjala sam zmije i protuzmijsku zastitu.
Mislim da cu zastitu patentirat prvom prilikom.

Hodala sam po africkoj tehnikolor zelenoj livadi, a zmije su vrebale i pokazivale zube. Bilo me je stra'. U to sam se dosjetila kako imam protuzmijsko odjelo u jeepu, pa sam brze bolje osla po nj. Navukla sam protuzmijsku zastitu i odma mi je bilo lakse iako i zericu vruce. Naime, odijelo protiv zmija je napravljeno od jednog komada crne gume cija debljina iznosi 5 centimetara. Na strategicnim mjestima (nos i usta jer ja disem ne samo kroz nos nego i kroz usta) se kocoperi par rupa za dovod i odvod zraka, a umjesto rupa za oci postavljena su pepeljarasto debela stakla s vec ugradjenom dioptrijom. Naravno, svaka budala zna da zmija ne moze pregrist 5 centimetra debelu gumu (4 ili manje centimetara vec moze), kao ni pepeljarasto debela stakla u slucaju da se zmiji grize oko. Tako opremljena krenula sam u potragu za nosorogom. Zmije su siktale od jada i krenule me grist. Zarivale su svoje krvolocne zube u odijelo, al avaj, nikako da dodju do moje koze....zubi bi im probili 4 centimetra gume i dalje ni makac. Da stvar bude gora, zubi su funkcionirali kao cavao i kad bi jednom zagrizle, ostale bi visit kao ukras na protuzmijskoj zastiti. Najgore su bile kricavo crvene zmije. Kad bi ostale visit, pocele bi divlje mlatit tijelom gori doli ko da kroz njih prolazi elektricna struja. Ko ih sljivi uostalom, na obzoru sam taman spazila nosoroga i krenula u potjeru.

Na slici gore je macka. Nisam luda da stavljam slike zmija.

"Utakmica, utakmica, utakmica!!!". Nabrijavala sam se na dvoboj Engleza i nas na Wembleyu tjednima.
Cak i Brus ide gledat kako cemo razbit Engleze. Hrvatski zet. U hrvatskom dresu.
Pojacanje iz domovine bilo je i vise nego dobro-dva rodijaka, jedan brale i jos sedanosantisuca pijanih Rvata.

Na dan utakmice, jamila sam hrvatsku zastavu, a Brus se podabuka u hrvatski dres.
"A hrvatske carape?" pitala sam ga.
"Ne pretjeruj.", odgovorija je.

Na Piccadillyju se skupilo sijaset Hrvata. Sjedili su ko cukovi na onom kipicu, pili pivo, derali se i ko mladi majmuni pentrali se po zgradama i vijorili barjakom.
Momentalno sam se osjecala ko kod kuce.
"To! Nek Englezi vide sta je Hrvat! Mashala!"
Pod nogama su mi skripile odbacene i tugaljivo prazne limenke piva.
"Dobro smo im smeca ostavili, a?", rekla sam.
"Nije to nista. Svako po ure, uru Englezi dodju i pociste.", odgovorija je rodijak (nazovimo ga Dalmosh. Htjela sam ga zapravo nazvat Tovar sto bi bilo puno zvucnije, al se na taj prijedlog uzjogunija i reka da ce ga zajebavat neke njegove sto mi citaju blog. Dakle, Dalmosh.).
Nakon par popijevki i par limenki piva, odlucili smo krenit put Wembleya.

Brale je odma preuzeo komandu i poceo dirigirat Hrvate da pjevaju i rastjeruju Engleze.
"Brale mi je hahar i huligan. Cool.", sinulo mi je dok je on sam baritonski nadjacavao grupu od kakih 20tak Engleza borbenom pjesmom: "Bjezite ljudi, bjezite iz grada..."
Posto je put do Wembleya bio dugacak i naporan, a muski dio moje pratnje dobro naliven, put smo morali prekinut cak par puta zbog pish pauza.

Kad smo se konacno nasli kraj svete krave nogometa, odma me stegnilo oko srca. Nebo je bilo ruzicasto-purpurno, a Wembley se bjelasao i goropadio. Bila je to cista romantika.
Dalmosa je, cini mi se, isto steglo oko srca, jer mi se okrenija i sa suzom u ocima odlucno reka: "Pobjedicemo ih! Pobjedicemo!"
Brus nije nista reka. Uglavnom zbog toga jer mu se, i nakon pet godina sa mnom, hrvatski svodi na "pivo" i "bok".

Ulazeci na stadion, razglas je upozorava publiku da ne stoje nego da budu pristojni i sjede ko gospoda.
Brale mi se na to obratio s ozbiljnim pogledom u ocima: "Da nisi sjedila, jesi cula? Hrvati ne sjede!"
Brus i ja smo imali sjedala odma iza gola kraj raskola koji je djelia publiku na Engleze i hahare.
Englezi su ko ficfirici sjedili na stolicama. Malo koji od njih je ima nacionalne boje. Vecinom su bili u obicnoj odjeci bez, smedje i crne boje koja ide uz njihov bez, smedji i crni grad.

Pocela je i utakmica, a mi smo momentalno poceli nadglasavat Engleze. Krajem oka vidila sam da mi se brale probija u prve redove i da odozdo dirigira navijacke podvige.
Nisan se ni snasla, a vec je pa gol.
"A u p***u, a u k***c", zaorilo se iz hrvatskih grla. Brale mi je zestoko gestikulirao nepristojnim gestikulacijama.
U to je neko zapalija dimnu petardu, a zastitari su se odma uzjogunili i poceli patrolirat gori doli.
Golovi su se nizali, a mi smo navijali sve vise i vise.
Pokazacemo mi ficfiricima, ako ne kako se igra nogomet, a onda bar kako se navija.
Navijanje se isplatilo jer je u neko doba Eduardo (takodjer hrvatski zet u hrvatskom dresu) uspija ugurat krumpirinu od gola.
Zanesen poletom i srecom, neki mlatimudan je uskocija na teren.
"To!!! Ajde!!", derali su se Hrvati dok su zastitari natjeravali mlatimudana po terenu. Kad su ga konacno uvatili, mali je zaplesa i kazacok....potkoljenica gori, potkoljenica doli.
Bio je to dogadjaj veceri.

Veselje nije dugo trajalo jer je u to Shrek (W. Rooney) zabija i peti gol.
Brus se smija dok ga nisan osinila pogledom. Uspija je ipak izustit kako Brazil nikad nije tako velicanstveno bio naguzen.

Cim sam dosla kuci, na internetu sam nasla da je Brazil bija naguzen jos velicanstvenije. 6-1 od Argentine i 6-0 od Urugvaja.
Stoga, glave gore, Hrvati, u dobrom smo drustvu!

"Dolazim u London. Os mi preporucit kakvu slasticarnicu?", rekla je Kemicarka BeIHa, virtualna frendica s Foruma. HaeR. Jos je rekla: "Jel ti ono volis Cokolino?".
"Oho!", pomislila sam, "Mozda ce mi donit Cokolino ako je uspijem omadjijat da se nadje sa mnom.".
"Os se nac sa mnom?", pitala sam momentalno i omadjijala je.

Dan nalaska je bijo suncan i nisam znala u sto da se utegnem da ostavim sto bolji dojam. Na kraju sam odlucila nataknit moderne bakandzaste cipele na petu te uske traperice.
Kemicarka BeIHa je vec cekala na stanici. Odma sam joj okom odmirila ruksak da vidim jel se nazire Cokolino. Ipak, bila sam pristojna pa za Cokolino nisam pitala narednih po ure.
BeIHa je imala BeIHa naglasak pa sam bila malo iznenadjena. "Je li, jesil ti iz BeIHa?", pitala sam je skiljeci na jedno oko? "Jesan.", rekla je ona.
Sad je ona, pak, zaskiljila sumnjicavo prema meni: "A ti, kakav ti je to naglasak? Drugaciji nego kad pises."
Ne zna ona da imam dva naglaska, jedan za pricu i drugi za pisanje. To znaci da sam dvolicna. Ili nesto.
Cim smo zavrsili s formalnostima o naglasku, presli smo na bitne stvari. "Os krkat?", pitala sam.
"Ocu.", rekla je ona pa smo osle na krk.

Ostatak Londona je imao istu ideju ka i mi, pa je sve bilo dupkom puno. Uguzili smo se na mali stol u "Breakfast Club" i poceli prebirat po jelovniku. Narucili smo SVE....jaja, kobaje, gljive, kruv, grah i ostalo.
Nakon sto je konobarica lezernim tempom konacno donila SVE, Kemicarka BeIHa je sumnjicavo zaskiljila prema jajima. "O, ne. Sodoma i Gomora! Oni su jaje na oko ispekli samo s jedne strane.", rekla je ona i pogledom-ubojicom osinila konobaricu.
"A?", rekla sam ja.
"Ja volim s dvi strane peceno.", rekla je ona.
"A?" rekla sam ja.
Konobarica nije nista rekla. Nesto kasnije donila je jaja na oko pecena s obe strane.

Mljackale smo i tracale ljude na ulici, ljude oko nas te Forumase. HaeR.
Toliko toga sam satrala da sam pocela osjecat kako mi uske traperice sjeku cirkulaciju u trbuhu i bedrima. Mashala.
Momentalno sam htjela otkopcat slic, al sam bila pristojna pa sam se suzdrzala.

"Nego, ocemol' sad na kolace?", rekla je Kemicarka.
"Ocemo.", rekla sam gramzivo i napravila mentalnu notu da kasnije moram napravit bar 100 trbusnjaka.

U kolakdzinici je teta kolacar bila nadrkana. "Prvo morate platit, pa cu vam tek onda donit kolac.", zarezala je gestapovski.
Htjela sam je osamarit, al opet, bila sam pristojna, pa sam se suzdrzala.
Nakon sto smo pomljackali kolace, Kemicarka mi je svecano predala vrecicu sa svetim gralom svih Hrvata-Cokolinom.

Brze bolje sam odjurila kuci, jamila zdjelicu i napravila Cokolino.
Cak je i Brus izrazio zelju za istim. Prvo je izio sve do dna, a tek potom izjavio:" Hmmm...pa i nije bas nesto."
Al usotalom, sta on zna.

Brus je bio na nekakvom treningu za posao, a mene je bolilo grlo i dosadjivala sam se. Vani je rominjala kisa.
"To. Idjem u kino": dosjetila sam se i brzo navukla kaput. Da, kaput. U Londonu je hladno.

Posto su bile samo dvi ure u podne, kino je bilo puno djecurlije, a izbor filmova je bio suzen na "Hannah Montana", "Coraline" u 3D tehnici te "Angels & Demons".
"Mamaaaaaa, ocu ic gledat Hannah Montanaaaaa!!!!", dernjali su se klinci i povlacili mame za rukav.
Toplo sam se nadala da ce moji buduci potomci imat malo istancaniji ukus i da me nikad nece ic tjerat da gledam srot kao Hannah Montana.

Dvoumila sam se izmedju "Coraline" i "Andjela i Demona", al kad mi je oko palo na sitni natpis koji je glasio "3D filmovi-dvi funte i cetr'eset penija ekstra povrh cijene", izbor je pao na "Andjele", film koji zapravo uopce nisam htjela gledat.
"Jednu kartu za Andjele, jedne male mijesane kokice, jednu vodu i jedno vruce pseto sa senfom, molim", rekla sam malom od kina, unaprijed uzivajuci u gurmanluku koji me ceka.
Poznata je cinjenica, na kraju krajeva, da ja u kino idjem krkat, a ne gledat filmove.

Moje najdraze sjedalo je bilo prazno pa sam brze bolje plenila guzicom na nj. Prvo je islo 5 minuta reklama. Iz njih sam saznala da je nova reklama za Absolut vodku djelomicno snimljena u Brazilu te da 5.7. u London dolazi Kanye West. Jos sam saznala da kino ima night vision tehnologiju i da ti ne do Bog da ti na pamet padne da snimas film te ga kasnije preprodajes ko film-piratluk. U slucaju da ti upravo to ipak padne na pamet, kino ce te ulovit njiovom najt vizhn tehnologijom te zvat policajce.
Poslije reklama i upozorenja da ne radis ovo ili ono, isli su traileri. Iz njih sam saznala da nista pametno ne dolazi u kina u skoroj buducnosti.

Konacno je uz orkestralno zborovno crkvene zvuke poceja i film.
U prvih pet minuta neko je nekome izvadija oko. Odma me uhvatila gnjusoba. Naime, osim aviona i zmija, gnjusam se i na oci. Momentalno sam se sjetila kako se vec 4 godine spremam na lasersku operaciju oka, a nikako da odem jer ne dam, NE DAM da mi rezu oko laserom. I da mi ga pipkaju. Na kraju krajeva ne pipkam ga ni sama. Jer da ga pipkam, onda bi mi poslo za rukom da u oko stavim kontaktnu lecu. Ili kapljice za oci. Al obje te radnje su za mene visa matematika.
Nego...da se vratim filmu.
Izrezano oko se nalazilo u onom Svicarskom reaktoru di pokusavaju stvorit crnu rupu. Ili nesto slicno. Cim sam povrsno procitala prosle godine u novinama da svicarski i ostali znanstvenici tamo rade belaj, odma sam znala da su znanstvenici cudna sorta. Ko je vidio stvarat crne rupe, Imisusovo im.
Aha...film...nakon reaktora i izrezanog oka...Tom Hanks i ostali su poceli jurcat amo-tamo po Vatikanu i trazit kardinale koji su ka trebali bit ubijeni. Uglavnom su i bili (ubijeni) jer Tomo Hanks nije stiga rjesit zagonetke na vrijeme. Tu se onda pojavia i Ewan McGregor i izveo bombasticno nerealisticnu akcionu scenu.
Potom je slijedio lazni rasplet, pa preokretajni zaplet te na kraju istinski rasplet.
Tu je film i zavrsia.

Jos bi bilo dobro napomenut da su scene ljudske mase sto se skuplja na Trgu Svetog Petra u Vatikanu totalno nerealne jer niko od mase ne vijori hrvatskim zastavama, a svi znaju da su Hrvati najveci katolici na svijetu.